петак, 13. септембар 2019.

ПОГЛЕДИ

Колиндини антифашисти

У првој ратној години у партизанима је у целој Хрватској (у данашњим границама) било око 10 процената Хрвата; у току 1942. било их је око 20 процената; у току 1943, до пада Италије, било их око 30 процената, а крајем те године изједначили су се са Србима, да би према крају рата њихово учешће у партизанима расло
Аутор: Саво Штрбацпонедељак, 09.09.2019. у 18:00
Сусрет Колинде Грабар Китаровић са Анджејом Дудом и његовом супругом (Фото ЕПА/Leszek Szymanski)
„Хрватски народ је сразмерно броју становника највише допринео антифашистичкој борби у Европи, у којој је активно учествовало више од пола милиона хрватских грађана”, изјавила је председница Хрватске Колинда Грабар Китаровић на комеморацији поводом обележавања 80. годишњице од почетка Другог светског рата, а саопштио репортер ХРТ-а у ударном дневнику на овој телевизији 1. септембра ове године, уз снимак како се председница три пута љуби са председником Пољске Анджејем Дудом, а затим и са његовом супругом.
И једно и друго ми је на први поглед изгледало нестварно. Прва мисао ми је била да се неко завитлава са председницом на јавном сервису њене државе у предизборној кампањи, тим више што ми је и претходни прилог са њеним противкандидатом Мирославом Шкором личио на ругање Колинди, када је два дана раније на истом медију лупала шаком од сто изговарајући речи: „Никада више ни један једини србијански тенк неће ући у Вуковар!” На слично изругивање подсетило ме и њено љубљење „по српски” са председником Пољске и његовом супругом, знајући колико јој десно оријентисани Хрвати и католици замерају на сличном пољупцу на самиту Брдо–Бриони, одржаном у Загребу у новембру 2015. са тадашњим председником Србије Томиславом Николићем.
Ускоро се потврдило да су председник Дуда и његова супруга заиста по српском обичају пољубили Колинду. Можда је Дуда помислио да Колинда долази из Србије, пошто би било логично, на основу историјских чињеница, да је на том скупу присуствовао представник Србије, а не Хрватске. А и Колиндин кабинет се огласио саопштењем у којем потврђује да је она заиста изговорила уводно цитиране речи.
Хтео сам да проверим Колиндину статистику, а пошто нисам историчар, разговарао сам са неколико историчара са докторским титулама и то што сам од њих чуо, а што се уклапа и у моје лаичко знање о Другом светском рату, могло би се свести на следећу статистику: У првој ратној години у партизанима је у целој Хрватској (у данашњим границама) било око 10 процената Хрвата; у току 1942. било их је око 20 процената; у току 1943, до пада Италије, било их око 30 процената, а крајем те године изједначили су се са Србима, да би према крају рата њихово учешће у партизанима расло.
Пошто ми нико од њих није говорио о бројкама, завирио сам у хрватску „Википедију”, поучен досадашњим искуством да се хрватски политичари и функционери углавном користе њеним подацима. И под одредницом „Народноослободилачки покрет у Хрватској” нађох следећи текст: „Половицом 1944, када је започела завршна етапа ратовања, у Хрватској је било око 110.000 бораца сврстаних у 5 корпуса НОВ-а. Војне акције водио је Главни штаб Хрватске, односно Врховни штаб НОВ о ПОЈ под заповједништвом Ј. Броза”. Као извор овог податка наведена је „Хрватска енциклопедија”. И ради провере да ли је верно пренесен наведени податак, кликнем на линк „enciklopedija.hr” (издавач Лексикографски завод „Мирослав Крлежа” из Загреба, 11 свезака, година издања 1999–2009). Јесте. Под одредницом „Хрвати”, пододредница „Хрватска у Југославији” – исти текст од речи до речи.
Питам ја моје саговорнике, докторе историјских и војних наука, одакле у Хрватској број од пола милиона антифашиста и не добих одговор. Пошто ми је један од њих рекао да је Павелићева НДХ на врхунцу моћи бројала око 330.000 усташа и домобрана, помислих да је Колинда збројила антифашисте и фашисте, пошто она те појмове врло често брка: усташе и њихове потомке називала је домољубима када их посетила у Аргентини, у Канади се сликала са њима иза усташке заставе, редовно одлази на поклоњење у Блајбург пред споменик на којем, поред усташког грба (шаховница са првим белим пољем), пише: „У част и славу погинулој хрватској војсци”, а воли и да слуша проусташког певача Томпсона...
И кад збројих партизане (антифашисте) и хрватске фашисте (усташе) и домобране (многи од њих су при крају рата прешли у партизане) – опет их нема пола милиона.
А онда се сетих рата деведесетих (многи кажу да је то наставак незавршеног рата из четрдесетих), у којем је, према службеном Регистру хрватских бранитеља, учествовало нешто више од пола милиона „бранитеља”, који су, за разлику од фашисте Павелића, под водством антифашисте Туђмана, „успјешно ријешили” српско питање у Хрватској. И закључих да је Колинда управо на њих мислила. Вероватно се збунила после оних „српских пољубаца” којима су је дочекали пољски председник и његова супруга.
Документационо-информативни центар „Веритас”

среда, 11. септембар 2019.

VIŠE NIJE TAJNA, ZAPRAŠUJU NAS IZ VAZDUHA: Naučnik NASA priznao da je prskan psihijatrijski lek litijum!
Public
23:13ZANIMLJIVOSTI5
web|09. 09. 2016.
AddThis Sharing Buttons

VIŠE NIJE TAJNA, ZAPRAŠUJU NAS IZ VAZDUHA: Naučnik NASA priznao da je prskan psihijatrijski lek litijum!

Savezna vlada i drugi su već godinama one koji su upozoravali na hemikalije kojima se prska stanovništvo označavali kao teoretičare zavere, ali je nacionalana svemirska agencija upravo priznala da su teoretičari “zavere“ bili sto posto u pravu

Kako prenosi The Waking Times, naučnik iz NASA-e je priznao da je njegova agencija stavljala litijum u raketne izduvne gasove, koji je zatim rasut kroz atmosferu. Štaviše, rasipanje litijuma se odvija od 1970. godine, priznaje Roland na snimku, koji je zapravo snimljeni telefonski poziv, izveštava “Naturalnews.com”
Iako je Roland rekao da litijum ne šteti okruženju, samo jedinjenje se koristi kao psihijatrijski lek već decenijama. On menja nivo serotonina i norepinefrina koji se luči u ljudskom endokrinom sistemu. Litijum snažno menja moždane obrasce, ali Roland na snimku tvrdi da on “nije opasan.“
Realnost je ta da ni lekari koji redovno prepisuju taj lek iz psihijatrijskih razloga ne razumeju kako on radi niti kolika bi trebalo da bude odgovarajuća doza. Kako je nasumično prskanje velike količine jedinjenja u atmosferu ikada bila dobra stvar?

Sve za nauku

NASA ima objašnjenje. Na sajtu svemirske agencije, tvrdi se da NASA vrši rasipanje litijuma u cilju proučavanja kretanja vetra u gornjim slojevima atmosfere, sa svrhom analize podataka o naelektrisanom – ili jonizujućem – gasu (nazvanog plazma), kao i neutralnog gasa koji putuje kroz atmosferu.
Public
Agencija navodi da su varijacije važne, jer svi GPS i komunikacioni sateliti šalju svoje signale kroz jonosferu i da “poremećena jonosfera pretvara u poremećene signale,“ zato je neophodno da znamo šta uzrokuje jonosferu da deluje na određeni način.
Osim litijuma koji menja svest, drugi su pokušavali sa aerosolnim vakcinama – prskanjem populacije vakcinama bez njihovog znanja ili odbrenja – kako navodi ova apstraktna sudija. Nekoliko hiljada ljudi su “dugi niz godina“ vakcinisani ovim vakcinama u Rusiji sa “razblaženim osobinama protiv mnogih bolesti.“ Isto tako, bilo je iscpnih oglednih polja u Južnoj Americi korišćenjem razblaženih vakcina protiv malih boginja, koji su prijavljeni kao uspešni. Dobri rezultati su takođe prijavljeni i za aerosolnu vakcinu protiv gripa A.
“Način uvođenja aerosolne vakcine, koji najbolje prati prirodni put mnogih infekcija, može prvo da dovede do razvoja imuniteta, a takođe može izazvati i opštu odbranu,“ rekli su istraživači.
Studija je dalje zabeležila da je optimalan način aerosolne vakcine kroz nos, što se smatra boljim za pedijatrijsku i gerijatrijsku populaciju.
“Zaključili smo da aerosolna imunizacija izgleda kao obećavajući metod vakcinacije,“ zaključuju autori studije.
Public

Zamorci

Što se tiče litijuma, to nije lek koji treba da se širi kroz atmosferu, jer, opet, lekari i naučnici zaista ne znaju koja doza je efikasna a koja je previše.
Roland je, u svom snimljenom razgovoru, obećao da će odgovoriti na konkretna pitanja ako bude dobio mejl. On je takođe rekao da je svemirska agencija pozdravila takve upite javnosti, jer je informisanje ljudi osnovna misija NASA-e.
Ako je to istina, zašto su onda ostali vladini radnici u ključnim agencijama pod nalozima u vezi sa diskusijama o tragovima hemikalija?
Ako još uvek niste spremni da verujete da je vlada SAD-a u stanju da distribuira termite aerosolnog litijuma preko hemijskih tragova, javni dokument – Kod 840 RMMO iz Valopsove Kancelarije za upravljanje misijama – treba da otkloni vaše sumnje.
Public
On posebno navodi u izjavi misije iz 2013. godine da je “svrha“ lansiranja “testiranja metoda punjenja kanistera litijuma“ ta koja je trebalo da bude izvedena na narednim misijama. Rezultati? “Podaci termistora su izgledali nominalno. Dobar izveštaj iz vazdušne optičke platforme snimljenih videa a oblaci litijuma su vidljivi takođe i sa zemlje.“
Vlada SAD, koja je  tretira Amerikance kao zamorčiće u prošlosti; naivan je svako ko bi pomislio da je ta praksa prekinuta.

HEROJSKA PRIČA O BRAĆI MILIĆ: Tri brata, tri srpska srca za Kosovo pala!

Dragoljubu i Nadi Milić blizanci Srđan i Boban su poginuli na bojištu 1999. godine, a najstarijem Goranu srce je prepuklo od tuge za braćom godinu dana posle.
Na kraljevačkom novom groblju Barutana, na bregu iznad grada, leže jedan kraj drugog tri brata Milića: Srđan, Boban i Goran. Blizanci Srđan i Boban, oficiri Vojske Jugoslavije, poginuli su u razmaku od samo dve nedelje braneći rodnu grudu na Kosmetu. Najstariji Goran, diplomirani ekonomista, nije dugo nosio svoju neizmernu tugu. U zoru 13. maja 2000. godine, srce mu je prepuklo od bola.
I sada, na večnom boravištu jedan kraj drugog leže ponos i dika Nade i Dragoljuba Milića, leže sva tri njihova sina.
Stara i čestita porodica
Milići su od davnina na Kosovu i Metohiji. Gotovo dva veka žive u selu Gojbulja kraj Vučitrna. To je poznata, čestita i u tom kraju vrlo uvažavana porodica. Bilo je kroz generacije u njoj ratara i stočara, intelektualaca i ratnika, branilaca istorije i kulture Srba na kosovskim prostranstvima.
Stari Božidar, otac Dragoljubov, poslao je svog sina na školovanje. Ovaj je to završio i zaposlio se u resoru unutrašnjih poslova. Upoznao se sa Nadom, svojom budućom izabranicom, i ubrzo su sklopili brak. U Kosovskoj Mitrovici, gde je Dragoljub radio, najpre se 3. aprila 1973. godine rodio sin Goran. Sledeće godine 16. februara na svet su došli, u razmaku od samo desetak minuta, blizanci Srđan i Boban.
Dečaci su rasli i stasavali u Kos. Mitrovici. Majka Nada, ekonomista po struci, zaposlena u Skupštini opštine, lepo je odgajala svoje sinove. Stizala je i da savesno obavlja svoj posao, ali i da vaspitava i neguje svoju decu. Otac je na sinove preneo osećanje patriotizma, časti i ljubavi prema domovini. Pa je tako, u potpunoj radosti i harmoniji, živela ova ugledna i čestita srpska porodica.
Kasnije, po potrebi službe, Dragoljub je premešten u Prištinu, supruga Nada je dobila zaposlenje u “Elektrodistribuciji” i porodica Milić je tu, na Kosmetu, i dočekala ratne dane i napad NATO-a na Jugoslaviju 1999.
Putevima svojih roditelja
Rasli su i jačali sinovi Nade i Dragoljuba Milića. Najstariji Goran je pošao majčinim stopama, otišao na studije i diplomirao na ekonomskom fakultetu. Bio je odličan student, marljiv, ambiciozan i uzoran u svemu. Sportista, veseljak, omiljen u društvu. Iznad svega je voleo svoju braću blizance Srđana i Bobana.
Njih dvojica su osnovnu školu završili u Mitrovici. Išli su u jedno odeljenje, sedeli u istoj klupi, bili nestašni i veoma popularni u školi.
– Kad su završili osnovno školovanje – priča otac Dragoljub – izrazili su želju da postanu oficiri. Bio sam ponosan na njih, podržao sam ih, a podršku su dobili i od majke. I tako, našli su se u beogradskoj Vojnoj gimnaziji. Teško su ih razlikovali i drugari iz klase i nastavnici i starešine.
Vojnu gimnaziju blizanci su uspešno završili i otišli na Akademiju. Nekako u to vreme, na završnoj godini gimnazije, odlučili su da odu u dobrovoljce i pomognu borbu svoje braće u Bosni i Hercegovini. Viša vojna komanda je procenila da su dečaci još mladi, perspektivni i da treba da nastave školovanje i usavršavanje. Tako su stupili u Akademiju.
Po završenom školovanju Srđan je dospeo na Kosmet na službu u 125. brigadu Vojske Jugoslavije koja je stacionirana u KosovskoJ Mitrovici. Kasnije je stigao i Boban u 52. bataljon čete za specijalne namene vojne policije u Prištini.
Mladi i veseli ljudi
Još tokom školovanja u Vojnoj gimnaziji, a i na Akademiji, Srđan i Boban su bili veoma popularni među vršnjacima zbog svoje vesele i lepe naravi, druželjublja, a posebno zbog izuzetnih sportskih rezultata.
Bili su vrsni atletičari, skakači. Obojica gotovo dvometraši, idealno fizički građeni baš za tu atletsku disciplinu, skrenuli su na sebe pažnju atletskih stručnjaka beogradskog “Partizana”. Primili su ih u članstvo tog kluba, dodelili im stručne trenere i braća su brzo napredovala. Mlađi Boban je dospeo do preskoka od 2,15 i bio uz rame svom klupskom drugu Topiću. I Srđan je lako savlađivao visinu od dva metra i mnogo obećavao.
Tako je život Milića tekao nekim ustaljenim, normalnim tokovima. Roditelji na poslu, sinovi na svojim dužnostima. Mladi, poletni i veseli, stekli su veliki broj prijatelja, imali devojke sa kojima su se zabavljali. Albumi sva tri brata puni su fotografija iz tog perioda. Društvo, izleti, more, letovanja, sportske priredbe, proslave, đačke i studentske ljubavi.
A u vitrinama diplome sa školovanja, priznanja, sportski trofeji. Jer, Boban je bio juniorski prvak Jugoslavije 1991. godine u skoku uvis, a tu titulu je odbranio i sledeće godine na državnom prvenstvu. Kasnije, u seniorskoj konkurenciji, na prvenstvu i u Kupu Jugoslavije 1993. i 1994. osvojio je bronzane medalje. Poznati atletski radnik i njegov trener Slobodan Vojinović je izjavio da je reč o vanserijskom talentu i da stoji u istoj liniji sa Topićem i Zorićem.
Tamni oblaci nailaze
Srećan i skladan porodični život ove čestite porodice ubrzo je poljuljan iz temelja. Oblaci rata nadvijeni nad našom zemljom potpuno su pomračili i Kosovo. U rano proleće 1998. godine šiptarski teroristi su počeli da ubijaju iz zaseda i otimaju srpske vojnike i policajce. Počela su da plamte u ognju srpska sela, vodile su se teške borbe sa odmetnicima kod Bajgore, Drenice, Srbice, Prekaza i na Čičevici.
Onda je došlo do agresije NATO pakta na SRJ 1999. godine. I pogibije braće blizanaca. Najpre je poginuo Srđan. U toku borbe je dobio naređenje da nađe novi položaj za svoju bateriju haubica. Sa vozačem i još tri vojnika krenuo je vozilom na zadatak. Stotinak metara od mesta polaska njihovo vozilo je naišlo na minu. Sva tri vojnika su poginula na licu mesta, Srđan je, teško ranjen, prebačen u bolnicu u Mitrovicu, a potom na VMA. Nije vredelo.
Preminuo je 4. aprila 1999. u popodnevnim časovima. Vozač je samo lakše povređen.
– Sahranili smo ga na našem groblju u Prištini – kaže otac Dragoljub. – Bio je to za sve nas pretežak udarac Izgubili smo sina i brata kad je bio u najlepšim godinama i naša tuga je bila duboka i pregolema. Njegova smrt nas je naprosto pokosila. Uz svu tugu doživeli smo i to da je već sutradan po njegovoj sahrani NATO avijacija zasula tonama bombi to pravoslavno groblje. Grob našeg Srđana nije bio oštećen.
A dve nedelje kasnije…
Kuća Milića je postala kuća tuge. Nema više njihovog veselog i dobrog sina Srđana. Nema brata Goranovog i Bobanovog. Ne zna se kome je bilo teže, braći ili roditeljima.
Samo desetak dana kasnije dogodila se nova tragedija. Na ratnom zadatku je poginuo i drugi sin blizanac. Otad Dragoljub priča:
– Boban je dobio zadatak da tokom noći provede kroz Kosovo jedinicu od oko trista vojnika. I krenuli su iz Merdara. Oko tri sata po ponoći začula se huka neprijateljskih aviona. Ubrzo, kod mesta Voluk, između Kline i Đakovice, kolonu su napali NATO bombarderi. Boban se nalazio u borbenom oklopnom vozilu, sa jednim potpukovnikom i šestoricom vojnika. Dve rakete na toplotno navođenje urile su posred vozila. Sve je pretvoreno u oganj i pepeo. Tako je poginuo i naš sin oficir Boban Milić.
Sahranjen je na prištinskom groblju kraj sveže humke brata Srđana, na kojoj su stajali još nesveli buketi cveća. Bilo je potresno i tužno na sahrani. Kao i prvom i ovom drugom svom unuku deda po ocu 82-godišnji Božidar Milić održao je posmrtno slovo. Onako, po narodski. Poklonio se senima svojih unuka junaka gotovo ne puštajući suzu.
Srce nije izdržalo
Zajedno sa kolonom izgnanika na put ka Srbiji krenuo je i Dragoljub sa suprugom Nadom i poslednjim sinom Goranom. Stigli su u Kraljevo gde su pre nekoliko godina sagradili kuću.
– Morali smo da napustimo rodni kraj. Najteže mi je bilo, pa i svima nama, da ostavimo svoju mrtvu decu da Šiptari gaze po njima. Odlučili smo se da ih prenesemo i sahranimo na kraljevačkom novom groblju. Tako je i bilo i od 13. oktobra prošle godine leže naši junaci na Barutani.
Svoju golemu tugu skrivao je i nosio u dubini duše najstariji brat Goran. Zaposlen u kraljevačkoj carinarnici, svakoga dana, po završetku posla, odlazio je na groblje i sedeo kraj Srđanovog i Bobanovog spomenika. Skrivao je taj bol celu godinu. I nije, ipak, izdržao. U jutarnjim časovima 13. maja 2000. godine majka ga je našla mrtvog u krevetu. Srce mu je prepuklo od tuge.
Nada i Dragoljub su ostali tako sami. Sad je tužno i tiho u kući na ivici grada. Na istočnom zidu stoje tri posmrtna plakata. Vrata na sobama sinova otvorena. Kao senka, nema u bolu, nesrećna majka ih stalno obilazi. Zagleda fotografije, trofeje, stvari i odlikovanja svojih sinova. I sve u uverenju da sve to nije tako, da nisu nestali njeni sokolovi, da je to samo privid i samo ružan san koji će proći.
Ali, istina stoji gore na Barutani. Stoje tri humke braće Milića – Srđana, Bobana i Gorana.
Izvor: NOVI GVOZDENI PUK

уторак, 10. септембар 2019.

Kolinda falsifikatima "briše" zločine u NDH

Kolinda falsifikatima "briše" zločine u NDH: Pozadina prekrajanja istorijskih činjenica hrvatske predsednice. Tito priznao Čerčilu da se u partizanskim jedinicama, u ogromnoj većini, nalaze Srbi. U PS Saveta Evrope još pre 10 godina izjednačili SSSR i Treći rajh

Hrvatski biseri - za antifašizam spremni

Hrvatski biseri - za antifašizam spremni: Bolje od bilo koga drugoga, Hrvati su u praksi demonstrirali devizu lorda Palmerstona o tome kako ne postoje večiti prijatelji, ili neprijatelji, nego samo večiti interesi

SRBIJA JE POBEDILA, OLOŠ NAROD KOJI SE NE SAGINJE Lekcija italijanskog književnika svetu koja odzvanja posle EP: Trijumfovala je ona kojoj ne znate ni geografski položaj! (FOTO)

OSTALI SPORTOVI
Italijanski književnik Mauricio Monte inspirisan velikim uspehom srpskih odbojkašica napisao je post na društvenim mrežama koji je izazvao mnogo pažnje.
U pitanju je svojevrsna oda srpskim heroinama, a napisana je oktobra meseca prošle godine kada su se izabranice Zorana Terzića vratile sa zlatom sa Svetskog prvenstva. 

Posle još jednog zlatnog odličja, ovog puta na Evropskog prvenstvu, i to samo godinu dana kasnije, reči italijanskog pisca sada još jače odzvanjaju. 

FOTO: PRITNSCREEN/FACEBOOK

- Srbija je pobedila, zemlja koja je otprilike četiri puta manja od Italije. Srbija je pobedila, a ima samo osam miliona stanovnika (mnogo manje od Lombardije). Srbija je pobedila, zemlja sa nižim BDP-om nego siromašna južna Italija. Srbija je pobedila, ta „mala, prljava i loša" Srbija. Srbija je pobedila, taj „ološ narod" koji nikada ne saginje glavu. Srbija je pobedila, bez velikih banaka i osiguranja. Srbija je pobedila, ona kojoj ne znate ni geografski položaj. Srbija je pobedila, baš ona „ultranacionalistička i ratoborna".

FOTO: CEV.LU
Srbija je pobedila, iako još sakuplja krhotine rata koji se nikada nije ni završio. Srbija je pobedila, a vaši omiljeni novinari objavljuju plačljive članke o pobeđenima, ali bez ikakvih pohvala pobednicima. Srbija je pobedila, čak i za vas koji ne znate Ivu Andrića. Srbija je pobedila, ona ista koji je pre mesec dana pobedila i vašu mušku ekipu.

FOTO: CEV.LU
Srbija je pobedila, ona koja nije za vas „ciganska" nacija samo kada vašim timovima daje svoje najbolje sportiste. Srbija je pobedila igrajući loše, jer da je igrala kao što zna igrati, vaša iluzija bi mnogo kraće trajala. Srbija je pobedila, za svoje sinove koji su devedesetih prizivali „mir", a vi ste bili gluvi. Srbija je pobedila, ona koja je kopala po ruševinama i zakopavala leševe dok ste gledali televizijske dnevnike u kojima su u nju upirali prstom. Srbija je pobedila, ona čiju ste decu, koja su bežala od rata, prihvatali samo zato što vam je bila potrebna radna snaga. Srbija je pobedila, suviše praznih džepova da bi zaslužila vašu pažnju. Srbija je pobedila, ona Srbija Novaka Đokovića.

FOTO: EPA/TOLGA BOZOGLU
Srbija je pobedila, ona koja ne kaže „razumem, gospodine" pred diktatima Zapada. Srbija je pobedila, za svoju univerzitetski obrazovanu decu koja su čekala, devedesetih godina, po tri sata u redu da bi imala priliku da kažu telefonom „mama … dobro sam". Srbija je pobedila, ona čije su se novčanice od večeri do jutra pretvarale u bezvredni papir. Srbija je pobedila, ona Srbija beogradskih dečaka koji su, kada čuju sirenu, bežali kući u nadi da bomba neće pasti na njihovu zgradu.

FOTO: CEV.LU
Srbija je pobedila za tebe, koji ne propuštaš priliku da kažeš „svi su oni ultranacionalisti", a onda se ljutiš kada u inostranstvu povezuju Italiju s mafijom i mandolinom. Srbija je pobedila i za vas koji mislite da vojnička ruka generala Mladića predstavlja celi narod, a da Musolinijeva ruka … nije takva. Srbija je pobedila, ona koja spaja ručak s večerom. Srbija je pobedila, optužena da bira ultranacionalističke političare od strane onih koji primećuju da u njihovom nacionalnom timu igraju crne devojke, čime izražavaju svoj rasizam.

FOTO: CEV.LU

Srbija je pobedila, ona koja neće da trampi sebe za počasti. Srbija je pobedila, a vi preuveličavate srebrnu medalju italijanskih mladih i zaslužnih devojaka. Srbija je pobedila, ali, kao i obično, vi to niste primetili - sipao je Monte po sunarodnicima.


kurir.rs / kurir sport